O, Bosanci i Hercegovci razasuti diljem svijeta i nezaboravu na one prve dane, mjesece i godine u tudjini kad je svaki stisak ruke, upuceni nam osmjeh ili neka konkretna pomoc bila melem i vrijedila zlata. Svako je imao svog nekog Björna, Urliku, Knuta ili Helgu... Ja Odda. Odd Sande, profesora i celnog covjeka Stord Kunstlaga u Leirviku. Zapadna obala zemlje Norveske, pa jos ostrvo, pa jos stotinjak kilometara nize od Bergena, odakle vozom nema dalje.

Odd se pojavio u moj improvizovani atelje u Motakcentru kao dobri duh. Jezicka barijera nije bila prepreka i vec smo u radionici njegovog fakulteta da opremimo moje slike za predstojecu izlozbu. Potrajalo je to nekoliko dana. U susjedstvu radionice bio je prelijepi zatvoreni bazen. Nigdje nikoga. Oh, kako sam pozelio da skocim...! Odd je sa smijeskom uhvatio moje poglede. Uspio sam mu nekako objasniti zelju i vec naredniog dana evo me u bazenu! Sami nas dva. Norvezanin i Bosanac... Plivao sam, plivao dok mi je pogled malo malo isao na velika prozorska okna i snijeg koji je krpetao napolju. Da li je ova "normalnost" istina i da li je doista ovo pocetak nekog novog zivota i "price" koja upravo krece na ovom ostrvu?

Saopstena je u Kulturhusetu, centralnom mjestu malog gradica Leirvika. Doslo je nekoliko novinara. Pamticu imena Alte Hansen i Truls Horvey, sada vec afirmisane norveske pisce, koji ce narednih godina revnosno pratiti moj angazman.

Lijevo od mene k cerka Alisa u ulozi prevodioca, desno Odd Sande u ulozi domacina. U pozadini moje slike pune nade smjestene u renomiranom izlozbenom prostoru, prozracnom, svijetlom, koji je odisao nekom posebnom patinom.

I tako je sve krenulo... Dobro je to krenulo, ali ubrzo i sa jednom neugodom za vrijeme kolektivne izlozbe u Karmöy, gdje je moje srce presudilo da ne ucestvujem u jednoj akciji zbog sumnje u dobre namjere, zbog moje domovine koja je u to vrijeme gorjela. Vec vidjena prica nesretnih balkanskih relacija nasto je Odd odreagovao na najbolje moguci nacin- cutanjem.

Sead Hambiralovic i Odd Sande